CZBG Forum

Sećanja (1): Moja prva utakmica

Autor: CZBG,  Petković D.


Odrastao sam u Tuzli igrajući fudbal na školskom dvorištu, gdje su djeca iz naselja uglavnom navijala za Slobodu, pa tako i ja. Imao sam dres sa brojem 11 Dževada Šećerbegovića, lijevokrilnog napadača Slobode, a brat je nosio sedmicu Seada Sarajlića.
Dan kada sam počeo navijati za Crvenu zvezdu je 13.maj. 1982 godine. Po završetku utakmicefinala kupa Jugoslavije Zvezda -Dinamo 4:2, inspirisan Zvezdinom pobjedom, brat me je poveo na školsko dvorišete da igramo fudbal i rekao:“Od danas navijamo za Zvezdu“. Ta odluka će presudno odrediti tok mog djetinjstva, pubertetskog uzrasta, a i danas značajno utiče na moj život. To je za mene bila zapovjest starijeg brata, i u šestoj godini sam se „zarazio“.

secanja

Prva Zvezdina utakmica koju sam gledao mi u sjećanju ne postoji kao jasan događaj. Više je to neka izgužvana blijeda slika sa koje pokušavam prepoznati po neki detalj.

Pokušao sam naći tačnu informaciju na internetu o datumu i godini, ali nisam uspio. Bila je obična prvenstvena utakmica na stadionu Tušanj u Tuzli. Mislim da se radi o sezoni 1982/83.

Same utakmice se skoro i ne sjećam, ali neki detalji su mi ostali duboko urezani u pamćenje.

Način odlaska na utakmicu će me pratiti sve do 1992 godine.

Znajući da dolazi Crvena zvezda, odlučio sam da odem na utakmicu bez pitanja roditelja jer me niko nije htio voditi.

Utakmica se odigravala se u dijelu grada gdje nikada ranije nisam bio. Znao sam samo za reflektore stadiona Tušanjkoje sam viđao vozeći se autobusom sa druge strane rijeke Jale.

Nisam imao novac da uđem na stadion, već sam otišao na brdo koje se naslanja na zapadnu tribinu. Brdo je u stvari bilo sastavni dio stadiona, samo nije imalo izgrađenu tribinu. Taj dan na brdu je bilo preko stotinu ljudi, navijača Slobode. Ako je neko navijao za Zvezdu, nije to smio pokazati. Bila je to publika iz okolnih mahala koja je gledala skoro svaku Slobodinu utakmicu besplatno sa brda. Posebnost brda je i u praćenju i komentarisanju utakmice. Urlici sa brda na svaki kontakt Zvezdinih majstora sa loptom su bili kao zapovjest za nekog grubijana na terenu da slomije Šestića, Milovanovića. Čulo bi se, njega, njega, pa bi uslijedio pogibeljan start, kada bi brdo bilo u delirijumu kao da je pao gol. To se na stadionu ponavljalo i sa Piksijem, Robijem, Dejom.

Sloboda je pobijedila tu utakmicu 2:1, a gol za Zvezdu je dao Đole Milovanović. Kada je trebao da šutira penal, čitavo brdo je skandiralo ćelooo ,ćelooo. Htio sam palakati zbog Milovanovića jer su ga vrijeđali i ismijavali. Otišao sam kući utučen, a poslije umalo i od roditelja istučen.

Taj doživljaj mi je usadio osjećaj pripadnosti, i ljubavi prema Zvezdi.

Od te utakmice pa do 1992. godine, u Tušnju sam gledao sve Zvezdine utakmice, ali uvijek među Zvezdinim navijačima.

I narednih nekoliko godina utisci su bili traumatični. Uglavnom smo gubili, ili bi među nas pedesetak uletjeli sa jedne strane taksisti i pijačari koji bi stigli sa A tribine, a sa druge strane milicija. Batine smo dobijali bez povoda. Dovoljno je bilo da se pojavi ekipa od dvadesetak Beograđana,nekoliko čupavaca i bili bi meta za napad policije i ekipe sa A tribine, koja bi prešla na drugu stranu stadiona.

Jedne godine je tadašnji vođa zvezdinih navijača Tima, završio u Tuzlanskom zatvoru, a šal mog brata je zapaljen gorio na bodljikavoj žici istoka na očigled cijelog Tušnja.

Kako sam rastao, rasla je i Zvezda, a rasla je i grupa zaljubljenika u Zvezdu iz Tuzle, koja će se do 1992 godine pojavljivati na severu Marakane i širom evrope pod nazivom“Verni Tuzlaci“.

Plakao sam kada je odlazio Šele, zavolio Milka Đurovskog kao nikoga do tad. Cijeli zid naše sobe su bili Milkovi posteri, do trenutka kada je „Sport „objavio vijest da je Milko prešao u Partizan.

Milko je postao simbol izdaje, a postere nekim čudom nismo zapalili, već ih je brat dao jednom grobaru koji je molio za njih.

Dolaskom Piksija, Bore Cvetkovića, uz Musemića, Mrkelu i ostale, počinje jedna opsesija koja me je pratila do odlaska iz Tuzle.

Dugo sam mislio da se samo meni dešava da ne idem u školu srijedom kada se igraju evropske utakmice. Nisam mogao da idem u školu jer sam bio pod tenzijom i nezainteresovan za bilo šta drugo osim za utakmicu. Kupovao bih „Tempo“, ili „Sport“ i provodio vrijeme šetajući se alejom slobode na partizanskom groblju, trošeći vrijeme do utakmice.

Od šestog osnovne sam imao loše vladanje, isključivo zbog izostanaka,tj. Zvezde. Nikada više nisam mogao otići na ekskurziju zbog vladanja.Sedmi razred sam ponavljao.

U drugoj polovini osamdesetih, brat mi je uveliko išao na utakmice širom Jugoslavije.

Na početku to je bila manja grupa i imali su tansparent dug petnaestak metara bez kojeg su ostali u Vinkovcima.

Posle tog događaja odlučuju da naprave još veći transparent. Mirko Sida je napravio ćirilični transparent dug dvadeset pet metara „VERNI TUZLACI“. Transparent se vidio i na čuvenoj utakmici u Maksimiru, Minhenu, i svim većim Evropskim i manjim značajnim prvenstvenim utakmicama.

Nedavno sam preko jednog hrvatskog navijačkog portala pronašao Mirka Sidu koji je pravio zastavu „Verni Tuzlaci“.

Njegova velika želja je da nađe transparent, jer je vjerovatno jedna od najstrijih Zvezdinih zastava koje postoje.

Lično sam zainteresovan i emotivno vezan za nju, jer je zastava poslednjih godina do rata bila u mom krevetu. Na joj sam spavao, razvjao je, i divio joj se.

Zadnja utakmica na kojoj sam bio pred rat je protiv Partizana, negdje u Aprilu. Od tada ne znam gdje je zastava. Ako neko od čitalaca nešto zna o zastavi, neka mi javi.

secanja1

secanja2

Svi moji odlasci na utakmice su bili bježanje od kuće,kao i na prvoj utakmici u Tušnju.

Voz iz Tuzle bi noću kretao, a u Beograd bi stizao oko 6 ujutro. Taj osjećaj jutra i Beograda je najveće nadahnuće koje sam tad doživljavao.

Odlazio bih do Slavije, čekajući da fudbaleri krenu u jutarnju šetnju do hrama Svetog Save. Gledao bih ih kao bogove sa distance da ne remetim njihov mir. Ilija Najdovski mi je bio posebna enigma. Kao djetence, dobroćudan, tih, a na terenu stijena, kostolomac. Robi se uvijek sa Zoranom Antonijevićem. Juga se šetka sam sa oborenim pogledom u travu.

Tukli smo Partizan redovno.

Jedini put kada su nas nadigrali je bilo na debiju Milka Đurovskog, kada je briljirao Admir Smajić i Fadilj Vokri . U ponedeljak na velikom odmoru me sačekala grupa starijih dječaka partizanovaca iz osmog razreda,koji su se okupili da mi izjave saučešće zbog poraza. Tad su me već svi znali po Zvezdi i bratu poznatom Zvezdašu.

Protiv Dinamo Drezdena sam bio na najposjećenijoj utakmici koja odigrala tih godina. Na Bajern nisam otišao, i ako me je brat prvi put htio voditi na utakmicu. Do tad sam se krio od roditelja a i od njega. Nije bilo karata u prodaji, i odustao sam od odlaska i ako sam imao uštekanu lovu baš za taj meč. Kasnije su pričali da su tapkaroši bacali karte jer je mnogo ljudi razmišljalo kao i ja. Tada sam bio petnaestogodišnjak.

Častio sam se u narednu subotu odlaskom na derbi, koji smo dobili 3:1. To putovanje je donijelo jedan tragičan događaj. Uveče u gradu sam upoznao Azura Smrdu koji je bio iz novog talasa mađih navijača, sklon nasilju, drogi i opijanju. Dogovrili smo se da zajedno idemo na utakmicu. Azura su dobro znali na „severu“, i bio je poznat po tuči u Zagrebu, i izbijanju oka policajcu udarcem stolice.

Upoznao me je sa njim Srpče, kojeg sam znao još od 1989 godinesa gostovanja na sarajevskom Koševu.

U Lukavcu se desila sačekuša. Zaustavljen je voz i na desetine pripadnika Torcide je ušlo u kupe kada je počelo premlaćivanje. Azur je bio meta, i tukli su ga do besvjesti. U lokvi krvi se polako oporavljao kada su poslednji napadači izlazili iz voza. Tad nisam znao da će jedan od njih ubrzo umrijeti u bolnici od posljedica udarca flaše u glavu.

Azur je često zarađivao naplaćujući ulaz djeci sa sela u srednjoškolski centar na Slatini. Kada sam krenuo u srednju ekonomsku, bio sam u prilici da iz kolone dječaka koji su čekali da plate ulaz u školu, izdvojim rođaka sa Majevice i komšiju podstanara, te im obezbjedim buduće „besplatno školovanje“.

Jednom me je izvukao od Bad Blue Boysa koji su krenuli u Split na utakmicu sa Hajdukom, a Milan i ja na naš derbi. Bilo ih je više na stanici, i bili su stariji od nas. Prosto su nas zarobili . Uzeli su nam šalove, malo maltretirali. Kad se on pojavio na stanici i rekao ko smo, pustili su nas uz minimalan otkup vrijednosti 5 Njemačkih maraka.

Azur je tragično poginuo u Tuzli 1995 godine od granate na „Kapiji“, i jedan je od brojnih Muslimana koji su bili „ludi“ za Zvezdom. I danas na raznim Tuzlanskim forumima o njegovoj smrti pišu kako su ga ubili njegovi Srbi i Delije.

Mi navijači različitih klubova u Tuzli smo se svi manje više znali, i činili smo lokalnu navijačku grupu „Fukare“. Fukare su velikim dijelom činile Delije, i odlazili smo na skoro sve utakmice Sloboda Dite, Jedinstva Aide u košarci, i Slobode u fudbalu. Izuzetak bi bila utakmica Zvezde u Tuzli, kada bi postajali „neprijatelji“.

Osnivanje navijačkih grupa krajem osamdesetih i početkom devedesetih je na stadion dovelo najgori ološ koji je u svakom gradu postojao. Ekipa mog brata „Verni Tuzlaci“ je bila stara škola, Ultrasi.

Nisu bili neke „mudonje“ i frkadžije već čisti zaljubljenici u Zvezdu. Veliki dio novopridošlih su bili problematični momci koji su svoju životnu afirmaciju vidjeli na ulici i tribini.

Na utakmice sam uglavnom odlazio sa mojim klinačkim društvom. I to je uvijek bilo sa minimumom novca, često dovoljno samo za kartu u jednom pravcu i ulaz na stadion. Jedan od mojih Zvezdaških poduhvata je bilo „tetoviranje“ Tuzle sa prijateljem Milanom. Mnogo auto laka smo potrošili pišući grafite Zvezda, Delije, 4S, SPO. Većina grafita te vrste u Tuzli su bili moji. Lokalni delikventi su bili privođeni od policije zbog grafita pisanih po čitavom gradu .

Kasnije su mene privođeni saslušavali, jer su znali da sam ja pisao.

Pisao sam na različitim mjestima, a posebno mi je bilo izazovno pisati po kvartovima gdje postoje opasne grupe.

Proslavljeni Tuzlanski glumac Emir Hadžihafisbegović je objavljivao tekstove u Tuzlanskom Frontu Slobode o momcima iz Tuzle koji su išli na Ravnu Goru i o mojim grafitima.   Nazivao nas je bradatim četničkkim spodobama koja uništavaju grad. Ne sjećam se da li sam se počeo brijati u četrnaestoj, petnaestoj.

 

Moja prva košarkaška utakmica je bila Sloboda-Zvezda u Mejdanu, kada je za nas igrao Praja Dalipagić. U malo mi se nije ispunio dječaki san da odigram predigru te utakmice, jer smo trebali da igramo finale opštinskog prevenstva škola Braća Ribar-Džemal Mandžić. Dan pred utakmicu nam je saopšteno da je otkazano, i da smo mi prvaci kao prvoplasirani na tabeli.

Po odlasku iz Tuzle, život postaje drugačiji. Zvezda tone kao i kompletno društvo oko nas. Ljudi oko mene su ginuli, pa je sve bilo nebitno. Od sportskih događaja tog vremena pamtim samo dvije titule u košarci protiv Partizana.

1995 godine smo igrali u Kupu UEFA protiv Ksamaksa. Tad sam živio u Beogradu i prvi put otišao na istok po nagovoru školskog druga. Utakmica je bila čudna i teška, obilježena skandiranjem „Slobopizdo Krajinu si izdo“. Dešavala se posle pada Krajine. Izgubili smo tu utakmicu sa 0:1. Toliko sam bio razočaran i bjesan ispadanjem u prvom kolu velike Zvezde, da sam sebi obećao da na stadion neću otići dok Džajić ne otjera Stefanovića, Adžića, Kovačevića, Ramba Petkovića… Tako se i desilo. I pored toga što sam živio u Beogradu, nisam otišao na Marakanu do dolaska Dekija i Perice.

Narednih godina sam dolazio uglavnom na sve bitnije utakmice, osim na Barselonu i Kajzerslautern, jer sam bio u Banja Luci u vojsci. Nisam bježaozbog teškog prebijanja koje je slijedilo za takve slučajeve u jedinici korpusne vojne policije.

Poslednja utakmica na Marakani koju sam gledao je bila protiv Selte 26.10.2000.godine. Na utakmicu sam više došao slučajno, nego sa namjerom. Tog dana sam shvatio da Marakana više nije mjesto za mene. Bio sam na jugu, kada su početkom utakmice sa severne tribine došla petorica nabildovanih klinaca i počela redom da tuku ljude koji ne pjevaju. Sve se dešavalo na očigled policije, koja je mirno posmatrala kako tek punoljetni ćelavci prebijaju bespomoćne ljude koji su tu došli zbog Zvezde.

Još 1995 godine, na željezničkoj stanici sam sreo ekipu Delija koja je išla u Novi Sad na utakmicu sa Vojvodinom. Tad sam osjetio nelagodu u njihovom prisustvu. To više nije bila ekipa sa kojom sam išao u korteu krajem osamdesetih i osjećao se moćnim i zaštićenim.

To su bili neki momci koje ne bih želio bilo gdje da sretnem. Od tad pa do utakmice sa Seltom je tekla evolucija u shvatanju da ja više ne pripadam Delijama.

Prošlo je više od 15 godina od te utakmice, i nikada više nisam kročio na Marakanu.

Zvezdi sam se vratio preko moje najveće sportske ljubavi, košarke.

Sa oporavkom košarkaškog kluba počeo sam da dolazim na utakmice. Ne samo Evro Ligu, već obične protiv Splita, Zadra, Cibone. Uživanje mi je postalo da budem među dvije hiljade ljudi u Pioniru koji su tu zbog Zvezde. Pređem 250 kilometara da bih pogledao rutinsku pobjedu. Nema više bježanja od roditelja, sad je prepreka pravdanje kod žene.

Prošle godine u Berlinu, posle košarkaške utakmice Srbija-Španija, družio sa vlasnicima jedne velike Beogradske firme . Primjetili su da sam na utakmici bio u Zvezdinom dresu, pa smo pokrenuli priču o Zvezdi. Kada je pivo već poteklo potocima, pričli smo o ludostima iz velikih Zvezdinih dana. Saznao sam da sa mnom sjede ljudi koji su početkom devedesetih palili baklje na severu i u Bariju.

Kada im je firma počela rasti, životni san je bio da budu sponzori Zvezde. To su na kraju i uspjeli, sponzorišući košarkaški i fudbalski klub. Kod primanja na posao, prvo pitanje im je na razgovoru, za koga navijaš.

U stvari na sve strane se nalaze različiti zaljubljenici u Zvezdu. Neznani navijači koji su kao i ja srijedom preskakali odlaske u školu . Obični navijači, simpatizeri, kako je autor teksta o srednjem prstu Gorana Dodika nas nazvao. Svi imamo svoje životne priče o ljubavi prema Zvezdi ,radosti i bolu koje smo proživjeli sa njom .

Još čuvam karte za finale F4 iz Arene, koje nismo igrali zbog poraza od Cibone.

secanja3

Najteži trenutak. Dugo se nisam oporavio od toga. Izgledao mi je kao ponovni put u ponor. U stvari je bio početak novog Zvezdinog sna kojeg imamo sreću da sad živimo.

Nedavno je firma u kojoj radim imala konkurs za nekoliko radnika, a ja imam mogućnost da biram između prijavljenih kandidata. Nastojim uvijek da se ponašam profesionalno, i da zastupam interes firme. Jedan od kandidata je bio suviše povučen, nije znao da iskoristi svojih 5 minuta, ali sam osjetio da ima neki skriveni kvalitet. Pitao sam ga šta radi u slobodno vrijeme. Rekao je da crta. Dao sam mu nov poslovni rokovnik da mi nacrta nešto. Nacrtao je grb Crvene Zvezde. Nasmijao sam se. On nije znao da jeveć dobio posao. Nisam pogriješio. Najbolji je radnik od svih novoprimljenih. I ostali primljeni su navijači Zvezde. Slučajno?

Zvezdo volim te!

 untitled

Share this...
Tweet about this on Twitter
Twitter

3 Коментара

Остави коментар

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *